Home
Up
Tomislav Milković
S. Jelić Medaković
Vuk Trnavski
Sreto Bošnjak
Milica Maširević

SLIKAR U RATNO VREME:
VOJISLAV IVKOVIĆ OLGIN

Jedan pogled na umetnikove ratne noći,
1999. leta Gospodnjeg


         S puta iz nekih dalekih kosmičkih prostranstava, uplovio je svojim brodom iz detinjstva jedne ratne noći, naizgled, običan sugrađanin i slučajan prolaznik, pesnik i slikar Vojislav Ivković Olgin. Dolepršali su sa njegovim uspravnim i hitrim hodom, nemirnim očima i razbarušenom kosom, neki novi i drugi životi, kazujući nam da je život ovozemaljski neuništiv, da on uvek iznova nastaje pa i u trenucima kada sila neprirode hoće da ga otme od majke prirode.

         Tokom tih zlokobnih sedamdesetak noći, dok su padale bombe, ovaj umetnički poslenik, strpljivo i uporno gradio je neki novi svet prirode, ili bolje reći - otimao stvarnost prolećnog rađanja. Tumarao je u svojim snovima put kosmičkih prostranstava u potrazi za neznanim svetovima, sve dok su, sa tih istih nebosvetova, neke noćne ale sa čeličnim krilima kidale započete snove i budile nam sanjivu i izbezumljenu decu. U noćima tog proleća, u jutrima prepunim uzdaha, tiho i nečujno ulazile su u njegov dom niske srebrnastih i žutozelenih uzdarja, sletala odnekud ona poznata umetnikova nemirna ptica, sa uzdahom novog života, ne znajući i ne hajući i za one druge, bezdušne i bezlične koje su doletale da zaustave rađanje novog jutra. A jutra su svitala i svitala.

         Olginove slike nastajale su već od prvog dana aprila. Iz dana u dan. Tačnije, iz noći u noć.

         Ostao je iza tih noći jedan nemali zapis kojim ovaj vrsni i neumorni stvaralac tumači stanje uznemirenog duha i svedoči o jednom proleću, čijim đurđevdanskim jutrima, žutim maslačcima i prvim lastama, niko nije stigao da se raduje.

         Pesnik i slikar Olgin svoje delo spojio je u jedinstven i sasvim originalan poetski lik i likovni izraz, u isto vreme. Možda je za ovu priliku od manjeg značaja likovni rukopis ili stilske odrednice, koliko sam razlog nastajanja - umetnikova potreba da se lepotom suprotstavi zlu.

         Dvadesetak nastalih dela krasi svežina i igra boja, kolorit blizak narodnom stvaranju, koji je umetnik očigledno poneo u sećanjima iz dečačkih dana svog rodnog Suševlja, pokraj samih voćnjaka i pašnjaka grdeličkih visoravni i strmostena, odakle pogled u nebeska plavetnila skriva taj dašak novog i neobičnog i u čijem se kamenom visu svakog proleća plodi ta neobična žar ptica koja se uselila u njegovo srce, i ne da životu da ugasne.

         Vojislava Ivkovića, agronoma po školskom, a pesnika i slikara po životnom opredeljenju, predstavljamo ovom prilikom kao slikara zavičajnih dečačkih snova, nekih dalekih i zrelih plodova južnosrbijanskih padina, njegove čarobne ptice te večne pobegulje koja je uvek odjavljivala i objavljivala svako novo buđenje, i niski jutarnjih rosnih kapi i cvetnih krunica koje kao da jedva čekaju novi dan da otvore svoje prašnike. Snovi i tajni nastalih i viđenih u noćima dok su padale bombe. Sa samo jednom porukom: da rata više ne bude.

Osvrt i komentar
Predsednik Zavičajnog kluba "Pčinja" u Beogradu
profesor Tomislav Milković
(iz kataloga za izložbu u Etnografskom muzeju
u avgustu 1999. godine u Beogradu)