Olginova kosmička ptica
Znameniti
ruski pisac Ilja Erenburg bio je jedan od retkih poznavalaca likovne
umetnosti; dugo je živeo u Parizu i drugovao s mnogim tamošnjim
slikarima, a u prvom redu s Matisom i Pikasom. Rekao je jednom prilikom:
"O slikama je teško govoriti, sliku treba gledati ... Slika se ne može
ispričati."
Zato ovom
prilikom neću govoriti o slikama. Poučen iskustvom Erenburga da je to
uzaludan, Sizifov posao, odlučio sam da govorim o samom slikaru. Olginu.
O stvaraocu koji se samoobrazovanjem probijao ka cilju. A Lubarda, možda
najveći slikar kojeg smo ikad imali na ovom našem podneblju, rekao mi je
prilikom jednog susreta: "Ja sam oduvek voleo sam sebi da krčim put;
sam da nalazim odgovore na pitanja ... A put koji sami sebi krčimo,
nailazeći često na gotovo nepremostive teškoće pouzdanije je od puteva
koji nam drugi trasiraju."
Tako i
Olgin. Vojislav Ivković. Redovno se školovao za agronoma; za poziv koji
upravo upražnjava, onako kao što to čine njegove kolege po struci bdijući
nad svakom plodonosnom voćkom, nad svakim hlebnim zrnom što klija u
zemlji ... Ali Olginu se u srce uselila luda ptica koja mu ne da mira!
Ptica
koja se često viđa na njegovim slikama. Ta čudna i čudesna ptica, neviđena
na ovoj našoj planeti, dospela je možda iz samog kosmosa, iz onih nedokučivih
predela kojima inače Olgin voli da tumara. Eto, nju je slikar uzeo za
svoju metaforu.
Olgin je
i pesnik. Često se u katalogu za izložbu, uz uobičajeni tekst, sretne i
pokoja njegova pesma; ispovest nastala u časovima bdenja, u onim noćnim
časovima koje on provodi u svome likovnom hramu. Selo Zaklopača. Stanište
keje je slikar sebi izabrao ili se slučajno, vođen svojim pozivom
agronoma ovde obreo, leži nedaleko od gradića imenom Grocka; a on, taj
gradić na Dunavu, udaljen tridesetak kilometara od Beograda, ujedno je i
centar Male Kalifornije – kako inače nazivaju ovaj čuveni voćarski
kraj.
Proveo
sam jedno popodne u slikarevom ateljeu. Sačekao sam ga da se vrati s
posla: Pre podne je, rekoh, agronom, a popodne (i često do duboko u noć)
– slikar. Ono što sam tom prilikom doživeo ... Da, prethodno valja reći
da sam tokom svoje dugogodišnje novinarske karijere, poput na početku
citiranog Erenburga, drugovao s mnogim slikarima i vreme provodio u
njihovim ateljeima. Međutim, nigde toliko slika i crteža nisam video kao
ovde, kod Olgina. Čitava tri sata, kao na ekranu, defilovali su
pred prezasićenim očima radovi mog domaćina. On je neumorno, kao
što neumorno i slika, donosio odnekud i pokazivao mi svoja platna i svoje
crteže. Već nisam mogao da primam utiske, čula su mi otkazala poslušnost
pred ovom lavinom. Otkuda ta energija? – pitao sam se. Ne samo da
se svojom gotovo neshvatljivom plodnošću i svojim "kosmičkim"
motivima uzdigne nad samoukom sabraćom, već i da, svojim stvaralaštvom,
probije granica i da, sem u zemlji, izlaže u čak u Njujorku ili nekim
gradovima Velike Britanije. Da, dok takozvani naivni slikari,
samoobrazovani kao i on, do banalnosti islikavaju seosku idilu nabrajajući
svaki detalj, svaki list na grani, dotle Olgina privlače kosmički
krugovi, crne rupe, i sve ono što u kosmosu, zjapeći, preti čoveku ...
Eto,
toliko o Olginu. Šezdeseta mu je već pred vratima. A to znači da će
uskoro agronom istupiti mesto slikaru. Šta će se onda događati u
Olginovom ateljeu? Odgovor se naslućuje: granice između dana i noći biće
uklonjene slikari ne priznaju nikakave granice u vremenu i prostoru, pa ,
čak , ni onu biološku.
Vuk
Trnavski
(iz kataloga za Izložbu crteža u Grockoj, januara 1995.)