SLIKAR U RATNO VREME:
VOJISLAV IVKOVIĆ OLGIN
Jedan pogled na umetnikove
ratne noći,
1999. leta Gospodnjeg
S
puta iz nekih dalekih kosmičkih prostranstava, uplovio je svojim brodom
iz detinjstva jedne ratne noći, naizgled, običan sugrađanin i slučajan
prolaznik, pesnik i slikar Vojislav Ivković Olgin. Dolepršali su sa
njegovim uspravnim i hitrim hodom, nemirnim očima i razbarušenom kosom,
neki novi i drugi životi, kazujući nam da je život ovozemaljski neuništiv,
da on uvek iznova nastaje pa i u trenucima kada sila neprirode hoće da ga
otme od majke prirode.
Tokom
tih zlokobnih sedamdesetak noći, dok su padale bombe, ovaj umetnički
poslenik, strpljivo i uporno gradio je neki novi svet prirode, ili bolje
reći - otimao stvarnost prolećnog rađanja. Tumarao je u svojim snovima
put kosmičkih prostranstava u potrazi za neznanim svetovima, sve dok su,
sa tih istih nebosvetova, neke noćne ale sa čeličnim krilima kidale
započete snove i budile nam sanjivu i izbezumljenu decu. U noćima tog
proleća, u jutrima prepunim uzdaha, tiho i nečujno ulazile su u njegov
dom niske srebrnastih i žutozelenih uzdarja, sletala odnekud ona poznata
umetnikova nemirna ptica, sa uzdahom novog života, ne znajući i ne hajući
i za one druge, bezdušne i bezlične koje su doletale da zaustave rađanje
novog jutra. A jutra su svitala i svitala.
Olginove
slike nastajale su već od prvog dana aprila. Iz dana u dan. Tačnije, iz
noći u noć.
Ostao
je iza tih noći jedan nemali zapis kojim ovaj vrsni i neumorni stvaralac
tumači stanje uznemirenog duha i svedoči o jednom proleću, čijim đurđevdanskim
jutrima, žutim maslačcima i prvim lastama, niko nije stigao da se
raduje.
Pesnik
i slikar Olgin svoje delo spojio je u jedinstven i sasvim originalan
poetski lik i likovni izraz, u isto vreme. Možda je za ovu priliku od
manjeg značaja likovni rukopis ili stilske odrednice, koliko sam razlog
nastajanja - umetnikova potreba da se lepotom suprotstavi zlu.
Dvadesetak
nastalih dela krasi svežina i igra boja, kolorit blizak narodnom
stvaranju, koji je umetnik očigledno poneo u sećanjima iz dečačkih
dana svog rodnog Suševlja, pokraj samih voćnjaka i pašnjaka grdeličkih
visoravni i strmostena, odakle pogled u nebeska plavetnila skriva taj dašak
novog i neobičnog i u čijem se kamenom visu svakog proleća plodi ta
neobična žar ptica koja se uselila u njegovo srce, i ne da životu da
ugasne.
Vojislava
Ivkovića, agronoma po školskom, a pesnika i slikara po životnom
opredeljenju, predstavljamo ovom prilikom kao slikara zavičajnih dečačkih
snova, nekih dalekih i zrelih plodova južnosrbijanskih padina, njegove čarobne
ptice te večne pobegulje koja je uvek odjavljivala i objavljivala svako
novo buđenje, i niski jutarnjih rosnih kapi i cvetnih krunica koje kao da
jedva čekaju novi dan da otvore svoje prašnike. Snovi i tajni nastalih i
viđenih u noćima dok su padale bombe. Sa samo jednom porukom: da rata više
ne bude.
Osvrt i komentar
Predsednik Zavičajnog kluba "Pčinja" u Beogradu
profesor Tomislav Milković
(iz kataloga za izložbu u Etnografskom muzeju
u avgustu 1999. godine u Beogradu)